“Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.”

“Strah me je od samoće; boli nepomičnost na koju sam osuđen. Drhtim na vjetru, povijam se. Iz oblačnog neba dopire nejasno do mene tutnjava koju odmah, u sebi, prevodim. Govori neki strašan i svečan glas: — Tvrdio si da voliš svijet i nikad ti ga nije bilo dosta. Eto ti ga sad, nagledaj ga se,…

Nastavi čitanje →

U proljeću

“Na sunčanoj toploj traci, sašla s neba proljet mila. I zamamnim behar-cvijećem, do i brijeg okitila. Mali slavulj – pjesnik sreće, na tananoj pjeva grani. I pjesmicom sevdalijskom, budi život uspavani. A ja sjetno na brežuljku, na goloj sam stijeni sio, na srdašce kao magla, tužan mi se spomen svio: Hej i moja mladost draga,…

Nastavi čitanje →

“Write it on the skyline, all we had is gone now. Tell them I was happy and now my heart is broken, all my scars are opened.”

Ja ne mogu da vjerujem. Zar je moguće da vrijeme ovako brzo prolazi. Danas gledam svoje roditelje, to nisu više oni mladi ljudi. I na njima je život ostavio traga, moje sestre koje sam smatrala dječicom sada su djevojke. Danas sam se osjećala tako izgubljenom. U svemu. U vremenu i prostoru. Nikako da krenem ukorak…

Nastavi čitanje →

“Ne ide to tako, druže. Zar do sada nisi shvatio da ona nije kao ostale, da se njoj obratiš kad god ti je teško, a da pritom ti ništa ne kaže? Ona je osoba vrijedna pažnje! Ali tvoji odlasci i dolasci nju bole, jako je bole.”

“Skineš prošlost kao cipele pa čekaš sutra, novo jutro, novi početak, da u novoj obući ponovo kreneš sa starta. Bilo bi odveć lako. Htjela sam, samo sam željela usrećiti one koje volim. A, ipak, sve je ispalo drugačije. Kako? Zašto? Jednako kao kad se vjetar igra s morem, a prevrne se barka.”

Nastavi čitanje →

“Pa mi sada mjesto pjesme samo mukli jecaj bruji; ah, moj život danas sliči zimskom vjetru i oluji.”

“Moj je život soba tamna i duboka, gdje bijeli rijetko zaviruju dani – tu u vazi srca na nijemoj tenhani, cvatu mrki cvijeci bez snage i soka. Tek katkada, Niđar, taj tvoj pogled pjani – ko sunčana traka sa neba visoka – svesilno mi prodre kroz pendžer od oka, u sobu života i cvijetke mi…

Nastavi čitanje →

“Moj je život soba tamna i duboka, gdje bijeli rijetko zaviruju dani – tu u vazi srca, na nijemoj tenhani, cvatu mrki cvijeci bez snage i soka.”

“U mirisnom parku sjeđah, na izdahu bijela dana. Kraj srca mi počivala, harfa moja uspavana. Po cvijetnim alejama, šuljale se noćne sjene. Ko u dušu pjesnikovu, davne, mrske uspomene. Ah, ja sam se tebe sjećo, Šemso moja, moj ljiljane! Sjećo sam se mrtve sreće, i ljubavi pokopane. I niz moje blijedo lice, potekli su suza…

Nastavi čitanje →