“Write it on the skyline, all we had is gone now. Tell them I was happy and now my heart is broken, all my scars are opened.”

Ja ne mogu da vjerujem. Zar je moguće da vrijeme ovako brzo prolazi. Danas gledam svoje roditelje, to nisu više oni mladi ljudi. I na njima je život ostavio traga, moje sestre koje sam smatrala dječicom sada su djevojke. Danas sam se osjećala tako izgubljenom. U svemu. U vremenu i prostoru. Nikako da krenem ukorak sa životom. Stalno sam na nekoj međi. Čekam. I opet na kraju – ništa. Zašto ne mogu da za sva vremena raščistim s nekim ljudima. Zašto volim one koji me najviše povređuju a odbijam i bježim od onih za čiju ljubav sam sigurna da me nikada ne bi izdala. Mnoge snove sam prežalila. Još ovih malo mi je ostalo. I malo nade. Opet vjerujem u taj neki sretni kraj. Osjećam da se moj život bliži nekoj svojoj svrsi. Sve važnije stvari sam uradila, ostaju one najvažnije. Najveće odluke su preda mnom. Nadam se da ću imati dovoljno snage i volje da sve ovo prebrodim i da krenem sa osmijehom u dalje pobjede. Pobjede ljubavi.

jaanam
“Nisu mi podigli spomenik i ime će mi uskoro biti zaboravljeno, ali sam voljela nekog svim svojim srcem i dušom, a to je meni oduvijek bilo dovoljno.”

Komentariši