“Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi.”

“Strah me je od samoće; boli nepomičnost na koju sam osuđen. Drhtim na vjetru, povijam se. Iz oblačnog neba dopire nejasno do mene tutnjava koju odmah, u sebi, prevodim. Govori neki strašan i svečan glas:

— Tvrdio si da voliš svijet i nikad ti ga nije bilo dosta. Eto ti ga sad, nagledaj ga se, i vidi šta si volio!

Strašno je gledati svuda oko sebe mrko i hladno naličje svijeta, slušati taj glas neumitne osude, i osjećati se kao čovjek koji je potpuno u pravu, a potpuno nemoćan protiv svemoći nepravde.”…….. “To je dobro. Tako. Zaklopiti oči, zaboraviti da ih imaš. Od njih dolazi zlo, jer one primjećuju i mjere promjene. Ne znati ni ko si, ni šta si, ni koliko prostora zauzimaš ni kako izgledaš, ni otkud dolaziš ni kuda ideš. Ne kidati ludo život, ne dijeliti ga na mladost i starost. Predati se sav prostim, a velikim stvarima koje se ne mijenjaju, bar ne tako brzo, stijeni na kojoj si, Suncu, modrini neba nad sestrinskom, tamnijom modrinom mora. Zbrisati svaku misao i poređenje i ocjenu, izgubiti se bez želje i mjere. To je dobro. Dobro, ali ne traje dugo.”…… “Tražeći ono što mi treba, a što ni sam ne znam tačno šta je, išao sam od čovjeka do čovjeka, i vidio sam da svi zajedno imaju manje nego što imam ja koji ništa nemam, i da sam kod svakog ostavio po nešto od onoga što nemam i što tražim.” – Ivo Andrić

jaanam
“Nisu mi podigli spomenik i ime će mi uskoro biti zaboravljeno, ali sam voljela nekog svim svojim srcem i dušom, a to je meni oduvijek bilo dovoljno.”

Komentariši